Putopisna kuharica

U potrazi za savršenim langošem

Budimpešta je ove zime, zbog vrlo relaksiranih COVID mjera u Mađarskoj, omiljena destinacija mnogih. Istražili smo gdje u tom gradu pojesti najbolji langoš, najpoznatiji mađarski street food

Podijelite:
Share on facebook
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on whatsapp
Share on email

Budimpešta je ovih dana omiljeno odredište brojnih Hrvata budući da za nas, ako ulazimo kopnenim putem, nema nikakvih restrikcija za ulazak u zemlju, niti u obliku covid potvrda, niti u obliku testova.

Pandemijske mjere ondje su generalno prilično opuštene, mogle bi se usporediti s našima. Maske su nominalno propisane svugdje, no u praksi nema osobitih sankcija za njihovo nenošenje. Iznimke su muzeji, u kojima na pozicijama redara redovito rade umirovljenici, i koji prakticiraju najstroži režim discipline generalno.

Umirovljenici treniraju strogoću

Oni opominju svakog posjetitelja kome je maska i milimetar skliznula s nosa. Osim toga, kontrolirat će vam kartu u svakoj prostoriji pojedinog muzeja, vrlo napadno će vas slijediti u stopu ne biste li oštetili koji eksponat, a neprestano će vas i hvatati u nekom „prekršaju“. Budući da na ulazu u muzeje nije jasno naglašeno koje sve izložbe pokrivaju pojedine ulaznice, može se ispostaviti da ste svako malo u pogrešnoj prostoriji za koju nemate dopušten ulaz. Fotografiranje se naplaćuje zasebnom ulaznicom, što vam nitko na blagajni ne kaže, pa revni umirovljenici jedva dočekaju da vam pregledaju kartu i utvrde da možda imate pravo ući, ali nemate pravo fotografirati.

Ipak, u muzejima zasad ne traže COVID potvrde. Jedino mjesto na kojemu su ih kontrolirali jesu adventski štandovi ispred Bazilike Svetog Stjepana, no sličnih štandova bilo je i u okolnim uličicama, za koje nije trebala potvrda.

Nalik na Rijeku

U Budimpešti sam prvi i posljednji put bila kao studentica, prije punih 25 godina. Pamtim je kao jednako grandioznu, iako mi se čini da je danas dodatno dobila na glamuru.

Ovaj put nisam se mogla oteti dojmu koliko je u pojedinim četvrtima Budimpešta slična Rijeci, u kojoj sam živjela gotovo cijelo desetljeće. Točnije, koliko je naša Rijeka građena po uzoru na Budimpeštu. Osobito je to vidljivo u budimpeštanskom 6. distriktu. Čak smo na slavnoj aveniji Andrassy pronašli identičnu zgradu dvojnicu naše zgrade u kojoj smo živjeli u Krešimirovoj ulici u Rijeci. Mudro je to smislio tadašnji mađarski arhitekt, šalili smo se, isti projekt prodao dva puta 🙂.

Langoši

Iako nisam gastronomska neznalica, do pred koji dan smatrala sam da je langoš tek istoznačnica za ono što se kod nas naziva „poderane gaće“, „uštipci“ ili „lepinje“, a iz mog vojvođanskog djetinjstva poznat mi je i naziv „mekike“. Međutim, najpoznatiji mađarski street food langoš nije samo suha slana lepinja pečena u dubokom ulju. Ona je kod njih redovito bogato premazana raznim namazima i nadjevima, čime zapravo postaje svojevrsna mađarska inačica pizze.

Budući da su svi turistički vodiči naglašavali kako se u Budimpešti jednostavno moraju kušati langoši, tako sam se danima brusila na njih jer su oni po svom sastavu i strukturi uistinu oličenje hrane na koju sam najviše slaba – topli, slani, masni.

Velika tržnica

Na prve langoše naišla sam na budimpeštanskoj Velikoj tržnici. Ova impresivna građevina izgrađena 1897. u blizini gradskog središta pravi je hram svježe hrane, a opet neodoljivo podsjeća na paviljone Riječke tržnice. Ipak, budimpeštanska je grandioznija, življa, punija i ljepše uređena.

Za razliku od tržnica u nekim egzotičnim zemljama, u kojima je prava atrakcija otkrivati što se sve nalazi na pultovima,U Budimpešti nema prevelikih čuda ni nepoznanica. Mađarska nam je dovoljno bliska i geografski i kulturološki da je ponuda slična bilo kojoj tržnici kontinentalne Hrvatske. Sada, zimi, na pultovima su uvozni agrumi, kupusnjače, krumpir, luk, korjenasto povrće, jabuke, ukiseljena zimnica, med…

Kako je mljevena začinska paprika začinski znak Mađarske, naći ćete je u većem broju oblika i vrsta nego na našim tržnicama, osim možda s iznimkom Osijeka i Baranje, gdje je mađarska tradicija začinske paprike iznimno jaka.

Langoš koji sam pojela na Velikoj tržnici bio je ukusan, ali nakon velikog iščekivanja, prvi griz tog dugo željenog langoša malo je me je razočarao. Naime, nisam velika ljubiteljica kiselih mliječnih proizvoda, kiselog vrhnja i raznih varijacija sirnih namaza, koji su jedan od zaštitnih znakova mađarske kuhinje. Sjećate se nekadašnjih shopping izleta naših ljudi po špeceraj u Nagykanizsu? Mađarski sirni namazi i kisela vrhnja svih vrsta bili su glavne zvijezde svih košarica.

Klasični mađarski langoš sastoji se od pržene lepinje premazane kiselim vrhnjem i češnjakom, koja se na sve to posipa ribanim polutvrdim sirom. Kiselo vrhnje premazano po lepinji je za moj ukus bila premokro i prekiselo, a pomalo i premasno za već masnu lepinju prženu u dubokom ulju. Posuti polutvrdi sir nalik na goudu se utapao u tom vrhnju. Da se mene pita, ja bih čistu lepinju posula ribanim sirom i – voila!

Židovska četvrt

U ulici Zrinyi utca koja od Dunava izbija na Baziliku Svetog Stjepana naišla sam na trgovinu specijaliziranu za slatke langoše. Nadjevi su bili maštoviti, a sveukupni dojam ukusan. Fina, slankasta lepinja premazana nutellom i bademima ili vanilijom i jagodom ili nadjevom od oraha i karamela u sekundi postaje ultimativni comford food.

Od lokalnih sam ljudi dobila preporuku da, ako me zanima tipični mađarski streetfood, svakako posjetim Karavan Street Food & Beer Garden u ulici Kazinczy utca u uličicama Židovske četvrti iza glavne sinagoge u ulici Dohany.

Živopisno dvorište pretvoreno u svojevrsni „advent“ neodoljivo me je podsjetilo na naše Fuliranje, ali i na dvorište između Ilice i Varšavske u kojem se nalazi zalogajnica Kut 510.

Ondje se nalazi štand Budapest Langos, koji osim nekoliko vrsta langosa radi i burgere u kojima umjesto peciva figuriraju langoši.

Uzela sam langoš po imenu favourite, u kojem je kiselo vrhnje bilo obojeno u ružičastu boju – mislim da je bilo s dodatkom začinske paprike, a osim sira, na vrh su stavili i kulen. Dojam ok, ali opet mi se na sredini dosta razmočilo. Mom ukusu odgovaralo bi puno manje tog premaza od vrhnja. Do burgera u langošima nisam stigla jer mi je langoša ipak možda bilo dovoljno za neko vrijeme.

 

Međutim, šetajući Židovskom četvrti naišla sam na interesantan plakat, koji predstavlja autohtoni kolač mađarskih Židova – flodni. Riječ je o kolaču identičnom međimurskoj, odnosno prekomurskoj gibanici, a malom razlikom  – u flodniju nema sloja od sira, ali postoji sloj od pekmeza od šljiva.

 

Mađarski langoš

Za tijesto:

  • 600 g glatkog brašna
  • 2 dl mlijeka
  • 2,5 dl vode
  • 1 vrećica suhog kvasca
  • 2 žličice soli
  • 2 žličice šećera

Za premaz:

  • 2 dl kiselog vrhnja
  • 2-3 češnja češnjaka 
  • 150 g goude

 

  1. U malo toplog mlijeka pomiješajte kvasac i šećer te pričekajte dok se ne aktivira.
  2. U prosijano brašno dodajte sol, razmućeno jaje, aktivirani kvasac, mlako mlijeko i vode toliko da tijesto bude glatko i ljepljivo. Prekriveno tijesto ostavite dizati na toplom barem sat vremena.
  3. Tijesto nauljenim rukama oblikujte u lepinje i stanjite te ih oprezno stavljajte u vruće ulje. Protisnuti češnjak pomiješajte s kiselim vrhnjem, te ga namažite po sredini lepinje. Pospite naribanim sirom.  

Moglo bi vas zanimati...
IMG_7837
Probali smo
27.01.2022.
IMG_7712
Recenzija
24.01.2022.
IMG_7408
Kolaboracija brendova
20.01.2022.